Industrija - Bosna i Hercegovina

Većina opasnog industrijskog otpada nepropisno se zbrinjava

Opasnim se smatra svaki otpad koji sadrži previsoke koncentracije otrovnih, kancerogenih, mutagenih, ili nadražujućih supstanci, ali i onaj koji je visoko korozivan ili zapaljiv na 55 stupnjeva Celzijusa, objašnjava Radio Slobodna Europa.

U Pravilniku o kategorijama otpada navedeno je 405 vrsta opasnog otpada poput otpadnih ulja, katrana, boja, ljepila, te niza teških metala poput žive, nikla ili arsena. Najveće količine dolazi iz industrijskih postrojenja, gdje prednjače termoelektrane, rudnici, ljevaonice, te industrije metala, drva i kože.

“Opasni otpad koji se stvara na području RS veliki je problem, jer većim dijelom završava na deponijama otpada zajedno s komunalnim otpadom”, navodi se u Strategiji upravljanja otpadom u Republici Srpskoj od 2016. do 2025.

Ispuštaju noću i vikendom

Slično je i u FBiH, gdje se adekvatno zbrinjava manje od 10% opasnog i neopasnog industrijskog otpada. Ostatak se odlaže na nezaštićeno zemljište u krugu industrijskih postrojenja ili se neadekvatno spaljuje, piše u Strateškoj studiji o procjeni utjecaja na okoliš iz svibnja 2022.

Među više stotina proizvođača opasnog otpada u Bosni i Hercegovini je i tvrtka Eurosjaj iz Konjica, koja se bavi površinskom zaštitom metala bojanjem i galvanizacijom.

Tvrtka proizvodi i odmašćivače za galvanizaciju. U proizvodnji nastaje opasni otpad poput otpadnih odmašćivača, filterskih taloga i kiselina.

Ministarstvo okoliša i turizma FBiH objavilo je nacrt obnovljene okolišne dozvole za tu tvrtku, u kojem stoji da će tvrtka zbrinjavati svoj opasni otpad preko ovlaštene tvrtke za zbrinjavanje, dok će otpadne vode sama pročistiti u vlastitom postrojenju.

Eurosjaj i još 20-ak tvrtki, uglavnom iz metalske industrije, posluju u bivšem industrijskom kompleksu UNIS-a. Problemi onečišćenja Neretve iz tog kompleksa poznati su Amiru Varišiću iz udruženja Zelena Neretva.

On objašnjava da se nepročišćene otpadne vode iz kompleksa najčešće ispuštaju noću ili vikendom, kada su inspekcije nedostupne. Njegova organizacija više puta uzimala je i analizirala uzorke, ali oni nemaju zakonsku vrijednost bez nazočnosti inspektora.

Džemila Alić, direktorica udruženja Centar za ekologiju i energiju iz Tuzle, kaže da su javne institucije prepustile odgovornost za upravljanje opasnim industrijskim otpadom proizvođačima otpada, ali nisu uspostavile adekvatnu kontrolu.

“Nemamo agenciju za zaštitu okoliša koja bi to pratila. Trebali smo imati sustav gdje bi onečišćivači unosili podatke o emisijama i opasnom otpadu, koji bi trebao biti javan”, kaže Anes Podić iz sarajevskog udruženja Ekoakcija.

Europska unija potrošila je oko 1,5 milijuna eura na Elektronski registar o postrojenjima i onečišćenju u FBiH, koji nikad nije proradio punim kapacitetom.

I u nacrtu Federalne strategije zaštite okoliša 2022. ‒ 2032. navodi se da tek mali broj tvrtki poštuje zakonsku obvezu da redovno dostavlja podatke o svom opasnom otpadu u taj registar.

Svako veće industrijsko postrojenje mora prvo dobiti okolišnu dozvolu od entitetskog ministarstva za zaštitu okoliša. Prethodno mora pribaviti i vodnu suglasnost od nadležne agencije za zaštitu voda.

Nužne su ovlaštene tvrtke

Okolišna dozvola utvrđuje da će vlasnik postrojenja zbrinjavati svoj opasni otpad preko ovlaštene tvrtke, koja ga izvozi u neku od zapadnoeuropskih zemalja, jer u BiH ne postoje deponiji za opasni otpad niti postrojenja za njegovu neutralizaciju.

Šest domaćih i tri crnogorske tvrtke proteklih godina dobile su dozvolu za izvoz opasnog otpada iz BiH. Te tvrtke su 2018. i 2019. iz BiH godišnje izvozile oko 9500 tona opasnog otpada.

Različite industrije u BiH godišnje proizvedu oko 23.000 tona opasnog otpada, procjenjuje se u entitetskim strateškim dokumentima, a oko 13.500 tona, ili oko 675 šlepera, nepropisno se zbrinjava.