Tema - Srbija

Osiguranje poljoprivrede nije profitabilno za osiguravajuće kuće

U nekim regionima, kao što su zapadna Srbija, okolina Čačka, Smedereva kao i u Vojvodini šteta na pojedinim lokalitetima je i do sto odsto. Najveći deo tih zasada, kako „Politika” saznaje, nije bio osiguran, tako da voćari trpe celokupne materijalne troškove.

U Udruženju osiguravača Srbije (UOS) na pitanje koliko je voćnjaka u Srbiji osigurano od kasnog mraza i u kojim krajevima države najviše, ističu za naš list da s obzirom na klimatske promene koje su sve izraženije, a za posledicu imaju sve učestalije katastrofalne posledice kako po broju, tako i po obimu nastalih šteta, najveći deo osiguravajućih kuća pristupa oprezno ovoj vrsti osiguranja. Naglašavaju da je razlog tome što poljoprivrednici zasada podižu i tamo gde im nije mesto, zbog čega često i izmrzavaju.

Kako ističu, ova vrsta osiguranja zavisi od mnogo faktora i zbog toga su i osigurane površine iz godine u godinu različite. Ukoliko su zime jake sa niskim temperaturama, dugo traju i bez dužih perioda sa visokim temperaturama, očekivanja su da će i voće mirovati i manja je verovatnoća za pojavu prolećnog mraza. Samim tim i više poljoprivrednika se opredeljuje da ne osigura voćnjake od ovog rizika.

– Međutim, ove godine to nije bi slučaj sa kajsijom, breskvom kao i pojedinim sortama šljive i višnje koje su izmrzle. Rizik prolećnog mraza najviše se osigurava u područjima gde se tradicionalno gaji voće, teritorija centralne, zapadne i južne Srbije – navode u ovom udruženju.

Kada je reč o procentualnom iznosu osiguranja poljoprivrede svih grana u Srbiji, ističu da postoji blagi rast osiguranih površina pod poljoprivrednim kulturama. Međutim, i dalje ogromna većina proizvođača razmišlja po principu „neće mene”.

Prema poslednjim podacima UOS-a, zavisno od useva i plodova, od ukupnih površina u Srbiji osigurava se od 12–15 odsto, dok je do pre nekoliko godina taj procenat iznosio oko 10 procenata. Najčešće se osiguravaju kulture čija proizvodnja ima veliku vrednost po jedinici površine i koja je najizloženija različitim rizicima. To su voćarske i povrtarske kulture pa tek onda ratarstvo.

– Procenat osiguranih poljoprivrednih površina raste, ali lagano i ne brzinom kojom bi to bilo potrebno, s obzirom na značaj poljoprivrede – napominju osiguravači. Ako se uzme u obzir broj izdatih polisa, i osiguranoj površini ratarske kulture su na prvom mestu. Ali ako se posmatra po vrednosti na jedinici površine, onda su to voće i povrće. Prema osiguranim rizicima, najveći broj izdatih polisa je za osnovne rizike: grad, požar i udar groma, zatim osiguranje količine i kvaliteta voćarskih i povrtarskih kultura, a tek onda slede rizici od prolećnog mraza, oluja i poplava.

Na pitanje kolika je suma isplaćena poljoprivrednicima na ime štete u zasadima u 2024, u tom udruženju navode da je ovaj iznos različit iz godine u godinu, ali da se u proseku kreće iznad ili oko naplaćene premije.

– Ako imamo u vidu da su prateći troškovi izrazito visoki kod osiguranja poljoprivrede i da oni padaju na teret osiguravajućih društava: troškovi prema reosiguravaču, državi kroz plaćanje protivgradnog doprinosa, režijski troškovi i drugo, ne može se reći da je osiguranje poljoprivrede profitabilno – ističu u Udruženju osiguravača Srbije.

Šta su prema mišljenju osiguravača najveće prepreke kod poljoprivrednika da masovnije osiguraju proizvodnju?

U osiguravajućim kućama ističu da iz ugla poljoprivrednika cena može da bude prepreka. Ali napominju da treba imati u vidu da troškovi, na koje osiguravači uglavnom ne mogu da utiču, imaju veliki udeo u premiji osiguranja. Pored rasta cene koštanja premije osiguranja kod nekih kultura štete po jedinici površine nekoliko desetina puta prevazilaze iznos premije.

– Jedna od prepreka je nedovoljna edukacija poljoprivrednika, što dovodi do potrebe da se osiguranje institucionalno promoviše kao važna karika i redovan trošak poljoprivredne proizvodnje – ističu u UOS-u i dodaju kako je jedini način da premija osiguranja po jedinici površine postane pristupačnija upravo osiguranje što većeg broja poljoprivrednih proizvođača i površina.

Na koji način bi država mogla više da se uključi? I da li bi princip koji važi u nekim državama da su subvencije iz budžeta nemoguće za gazdinstva koja nisu osigurala delatnost bio delotvoran. Ovakvi predlozi mogli su da se čuju svojevremeno i kod nas. U ovom udruženju, međutim, smatraju da bi za rast osiguranja u agraru značajno bilo da država izjednači subvencije i omogući ravnopravan tretman za sva područja i regione u Srbiji. Odnosno, kako kažu, da subvencije države na premiju osiguranju budu sa sadašnjih 40–70 odsto, u zavisnosti od regiona, izjednačene na, recimo, 60 odsto za sva područja.

Ističu kako je utisak poljoprivrednika da su sadašnjim načinom subvencionisanja osiguranja poljoprivredne proizvodnje pojedini regioni favorizovani. Potrebno je i značajnije uključivanje lokalnih samouprava u pogledu obezbeđivanja novca namenjenog subvencionisanju premije osiguranja. Neke lokalne samouprave prethodnih godina pored subvencija države, poljoprivrednicima daju povrat na ime premije osiguranja do određenog iznosa. Predlog je upravo da se ruralni i „pasivni” krajevi na ovakav način dodatno podstaknu i stimulišu.